Bosanska mukabela: XXV DŽUZ – Fuṣṣilat (41:47–54), Aš-Šūrā (42:1–53), Az-Zuḫruf (43:1–89), Ad-Duḫān (44:1–59) i Al-Ǧāṯiya (45:1–37)

Dvadeset i peti džuz Kur’ana djelimično obuhvata suru Fuṣṣilat, dok sure Aš-Šūrā, Az-Zuḫruf, Ad-Duḫān i Al-Ǧāṯiya donosi u cjelini. Ova skupina sura plijenila je pažnju mufessira i učenjaka. Ibn Mesߵūd je za sure koje čine okosnicu ovog džuza, poznate kao Ḥawāmīm (one koje počinju harofovima Ḥā-Mīm, uz važno naglašavanje da su u ovoj skupini i sura Ġāfir iz XXIV te sura Al-Aḥqāf iz XXVI džuza), kazao da su “svileni brokati Kur’ana” (dībāǧ al-Qur’ān). Nazvao ih je tim imenom jer ih je smatrao najprofinjenijim dijelom Objave, kao što je svileni brokat najskupocjenija tkanina. Ibn ߵAbbās dodaje da ove sure predstavljaju samu srž Kur’ana. Saʿd ibn Ibrāhīm nazivao ih je „nevjestama“ (al-ʿarāʾis), želeći time naglasiti njihovu ljepotu i posebnost. Sure koje započinju tzv. isprekidanim slovima (ḥurūf al-muqaṭṭaߵāt) u pravilu nastavljaju govorom o Kur’anu. 

Sure Fuṣṣilat, Aš-Šūrā, Az-Zuḫruf, Ad-Duḫān i Al-Ǧāṯiya pripadaju skupini al-maṯānī – surama s manje od stotinu ajeta, prema jednom od mišljenja, koje se, zbog svoje sadržajnosti i pogodnosti, češće uče i ponavljaju. U klasičnim tumačenjima navodi se da su nazvane al-maṯānī (“ponavljajuće”) jer se u njima nižu pouke, opomene i kazivanja o prošlim narodima, ali i zato što su često prisutne u svakodnevnom namazu. Sve sure ovog džuza u osnovi su mekkanske objave. Ipak, neki komentatori Kur’ana izdvajaju određene ajete unutar njih, poput dionice u suri Aš-Šūrā (42:23–27) ili pojedinačnog ajeta u suri Al-Ǧāṯiya (45:14), smatrajući da pripadaju medinskom periodu. 

Završetak sure Fuṣṣilat (“Objašnjenje”) naglašava da samo Svevišnji Allah posjeduje znanje o Sudnjem danu i svakom detalju stvaranja te istovremeno razotkriva ljudsku narav – čovjeka koji u blagostanju postaje ohol i nezahvalan, a u nevolji očajava ili se tek tada sjeća Gospodara. I pored svih očiglednih dokaza, neki ljudi “sumnjaju da će pred Gospodara svoga stati” (41:54).

Aš-Šūrā (“Dogovaranje”) ime je dobila po riječi šūrā koja se spominje u njenom 38. ajetu. Jedina je sura u kojoj su početna slova podijeljena u dva zasebna ajeta – Ḥā-Mīm kao prvi i ʿAyn-Sīn-Qāf kao drugi. Treći ajet zatim uvodi temu Objave i potvrđuje njen izvor i autoritet. Prema nekim sadržajnim naznakama, sura pripada kasnijem mekkanskom periodu objave. U središte svog kazivanja postavlja Objavu (waḥj) i poslanstvo (risāla), ističući njihovu neprocjenjivu vrijednost i nužnost dosljednog slijeđenja upute dostavljene preko Poslanika, a.s. Ljudsko odbijanje Objave nije samo lični stav, već duboki i opasni nesklad s ravnotežom cijelog univerzuma; naspram ljudske ravnodušnosti stoje nebesa koja se gotovo raspadaju – bilo pred Božijom veličinom ili zbog ogorčenja nad pripisivanjem sudruga Stvoritelju – i meleci koji veličaju i hvale Gospodara svoga te mole oprosta za one (vjernike) koji su na Zemlji (42:5).

Šūrā, kao princip međusobnog savjetovanja radi donošenja odluke od općeg interesa, u ajetima 42:36–39 nije predstavljena kao izolovan mehanizam, već kao neodvojiva karika u lancu pohvalnih osobina vjernika. Šūrā je, na ovom mjestu, smještena tačno između namaza (odnos prema Svevišnjem Allahu) i udjeljivanja imetka (odnos prema društvu). To ukazuje da šūrā usmjerava zajednicu da djeluje kao skladna cjelina podređena Božijoj volji, a ne volji pojedinca. Istinski dogovor mogu postići samo oni koji su stekli unutrašnju smirenost i savladali strasti, srdžbu i oholost. Da bi dogovaranje bilo smisleno, njegovi učesnici moraju biti ljudi koji su se prethodno oslobodili tereta velikih grijeha i razvrata (42:37), jer takvi poroci krive ljudsku moć prosuđivanja. Osoba koja nije sposobna oprostiti i savladati svoj gnjev, odnosno ukrotiti tu destruktivnu snagu, nije sposobna ni za istinski dijalog, jer će u šūri tražiti dominaciju, a ne istinu. Hasan el-Basri je rekao: “Zajednica koja se savjetuje upućuje se ka onome što je za nju najbolje.” Zanimljivo je da ajet o odupiranju ugnjetavanju (42:39) dolazi odmah nakon ajeta o šūri. To sugerira da šūrā zajednici daje koheziju i legitimitet potreban za odbranu od nepravde. Uloga savjetovanja ne bi smjela podlijegati ličnim interesima. Neki mufessiri, poput Az-Zamaḫšarija, naglašavaju normativnu težinu ajeta te šūri pripisuju obavezujući društveni okvir koji nadilazi puko savjetovanje i neformalne konsultacije.  Šūrā je moguća samo tamo gdje postoji sloboda misli i govora te svijest o odgovornosti. Ona predstavlja svojevrsni kolektivni idžtihad u pitanjima koja nisu jasno precizirana šerijatom, a koji zahtijeva učešće “ljudi od znanja i mišljenja” uz stručnost, strogo poštivanje diskrecije i uvažavanje drugog i drugačijeg. Ibn ߵĀšūr objašnjava da šūrā ne smije prelaziti krug onih kojih se to pitanje direktno tiče. Ona je, dodaje Ibn ߵĀšūr, po svojoj prirodi “tajna među onima koji se savjetuju”, zbog čega u nju ne bi trebali biti uključeni oni koji ne umiju čuvati povjerljivost informacija. Cilj šūre jeste očuvanje društvene kohezije i ispravnosti, jer se zajednica koja se savjetuje nužno upućuje ka onome što je za nju najkorisnije. U savremenom dobu šūrā može djelovati kao institucionalni štit od tiranije i samovolje, koji kroz stručno savjetovanje, kolektivno znanje, akumuliranu mudrost i iskustvo osigurava društvenu koheziju, slobodu misli i govora te donošenje najispravnijih odluka usmjerenih ka općem dobru. Ajet 42:38 možemo čitati i kao pohvalu zajednici koja se, kada se pojavi važan događaj, okuplja i savjetuje umjesto da dopusti pojedincu da nameće svoje mišljenje. Onaj ko ne može voditi sebe kroz blagost, strpljivo podnošenje i praštanje, ne može voditi ni druge kroz proces dogovaranja. Praštanje u srdžbi, kao čin ili vrhunac moralne snage, predstavlja izraz “velike odlučnosti” ili “istinske riješenosti” (ߵazm al-umūr). Ova “velika odlučnost” nije znak slabosti, već najviši stepen samokontrole. Dok Kur’an priznaje pravo na otpor ugnjetavanju kako bi se očuvao dignitet zajednice, on istovremeno uzdiže strpljenje i praštanje kao put kojim trebaju ići oni koji su istinski razboriti. To su postupci koji zavređuju uzvišene nagrade. 

Sura Az-Zuḫruf (“Ukras”) ističe veličanstvenost Kur’ana nasuprot prolaznom dunjalučkom sjaju. Tematski okvir sure obuhvata opis Kur’ana kao “Knjige jasne” koja je kod Allaha cijenjena i puna mudrosti, dok istovremeno opominje nevjernike unatoč njihovoj oholosti, pretjerivanju i potpunom uranjanju u materijalne užitke. Svevišnji Allah nam poručuje da bi onima koji ne vjeruju u Milostivog dao krovove od srebra i stepenice, vrata kuća i divane od zlata da to ne bi bilo iskušenje koje bi mnoge ljude odvelo u nevjerstvo (43:33), čime se potvrđuje da je materijalni status bezvrijedan u poređenju s vječnom nagradom za bogobojazne. Sura Az-Zuḫruf na taj način razobličava lažna mjerila vrijednosti i oholost onih koji, poput faraona, svoju nadmoć temelje na imetku, položaju i statusu. Pojam zuḫruf se, uzgred rečeno, u samoj tekstualnoj evidenciji Kur’ana pomalja na četiri mjesta: “…koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli” (zuḫruf al-qawl; 6:112), “Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti” (ḥattā iḏā aḫaḏat al-arḍ zuḫrufahā wa’z-zayyanat; 10:24), “…ili dok ne budeš imao kuću od zlata” (aw yakūna laka baytun min zuḫrufin; 17:93) i “…i ukrase od zlata (bismo im dali)” (wa zuḫrufan; 43:35). Naziv sure izvire iz ovog znamenitog motiva i pojma jer on označava privlačni materijalni sjaj koji često služi kao sredstvo obmane i simbol prolaznosti, čime se u prvi plan pozicionira tema razobličavanja prolaznog materijalizma. Svevišnji Allah ističe da je dunjalučki zuḫruf (zlato i ukrasi općenito) toliko bezvrijedan naspram ahiretskih dobara da bi ga dao isključivo nevjernicima da to ne bi bio pretežak ispit za vjeru ostalih ljudi. Zuḫruf može postati uzrok sljepila srca. Faraon je smatrao da je, zbog imetka i ugleda, nužno bolji od Musaa, a.s. Faraonov povik: “Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?” (43:53) u sebi nosi klicu pokvarene premise da imetak i ugled određuju ljudsku izvrsnost, pravo na vođstvo i snagu autoriteta. Ovdje možemo povući direktnu paralelu s nekim Kurejšijama koji su, vođeni istom logikom, pitali zašto Kur’an nije objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od dva grada – Mekke i Taifa (43:31).

Sura Ad-Duḫān (“Dim”) fokusira se na oštro upozorenje onima koji sumnjaju u istinu i poigravaju se s vjerom. Tematski okvir sure ističe Kur’an kao milost i jasnu uputu objavljenu u Blagoslovljenoj noći u kojoj se “svaka mudra stvar raščlanjuje” (44:4), čime se uspostavljaju dokazi protiv nevjernika i poziva na ozbiljnost u poimanju vjere. Sura je dobila naziv po svom centralnom simbolu, duḫānu – “očitom dimu” koji će, kao predznak Sudnjeg dana, prekriti ljude i postati bolna patnja onima koji su život proveli u sumnji i zabavi, oslonjeni na paučinu pustih želja i samoobmana. Time nas ova sura izravno suočava s neumoljivom ozbiljnošću i apsolutnom neizbježnošću polaganja računa.

Glavna tema sure Al-Ǧāṯiya (“Oni koji kleče”) jeste ukazivanje na uputu (hudā) i jasne dokaze (baṣāʾir) sadržane u Kur’anu te upozorenje nevjernicima. Završetak džuza donosi snažne prizore: svi narodi kleče na koljenima pred Stvoriteljem na vrhuncu eshatoloških događaja, u iščekivanju nagrade ili kazne, pozvani prema knjizi njihovih djela ili prema Objavi koja im je dostavljena. Ponizni pred Svevišnjim Allahom, u strahu, užasu i iščekivanju onoga što im nije drago, nakon što im je smrt oči otvorila i bez mogućnosti da proliju suze pokajnice, svi narodi, u krajnjoj napetosti kleče na koljenima sjedeći na vrhovima prstiju u potpunoj pokornosti i iščekivanju presude, bez mogućnosti da negdje glave priklone. Sam naziv sure nosi snažnu poruku o potpunom krahu svih lažnih mjerila vrijednosti, poput zlata, srebra, ugleda, statusa i položaja. Naša je dužnost prepoznati tu istinu dok smo još “na nogama”.¹Izvor: Mensur Kerla, “Bosanska mukabela: XXV DŽUZ – Fuṣṣilat (41:47–54), Aš-Šūrā (42:1–53), Az-Zuḫruf (43:1–89), Ad-Duḫān (44:1–59) i Al-Ǧāṯiya (45:1–37)”, IIN Preporod, broj 1304/6, godina LVI, 15. mart 2026./25. ramazan 1447., str. 23.

Bilješke

• 1
  Izvor: Mensur Kerla, “Bosanska mukabela: XXV DŽUZ – Fuṣṣilat (41:47–54), Aš-Šūrā (42:1–53), Az-Zuḫruf (43:1–89), Ad-Duḫān (44:1–59) i Al-Ǧāṯiya (45:1–37)”, IIN Preporod, broj 1304/6, godina LVI, 15. mart 2026./25. ramazan 1447., str. 23. ↩︎