Bosanska mukabela: XXII DŽUZ – El-Aḥzāb (31–54.), Sebe’ (1–54.), Fāṭir (1-45.) i Jā-Sīn (1-27.)

Kur’an je veličanstvena cjelina čiji se dijelovi najbolje razumijevaju kada se promatraju u njihovoj međusobnoj povezanosti; zato i ajete i sure unutar XXII džuza trebamo čitati kroz šira kur’anska obzorja, koja svaku tematsku dionicu smještaju u njihov kontekst objave i značenja te je povezuju s ostatkom Objave. Iako ovaj dio Kur’ana ima svoje tematske okvire i određenu unutarnju samostalnost, njegova značenja ostaju nerazdvojiva od cjeline kur’anske poruke, te nadilaze tehničku podjelu na trideset džuzova (dijelova), koja nije, uz važno podsjećanje i naglašavanje, objav(lje)na struktura, nego plod ljudskog promišljanja i nastojanja da se vjernicima olakša njegovo učenje i pamćenje, naročito tokom blagoslovljenog mjeseca ramazana.

XXII džuz obuhvata sure El-Aḥzāb i Jā-Sīn djelimično, dok sure Sebe’ i Fāṭir donosi u cjelini. Ove sure ubrajaju se u al-maṯāni – skupinu sura koje imaju manje od stotinu ajeta i koje se, zbog svoje sažetosti, češće uče i ponavljaju. U klasičnim tumačenjima navodi se da su nazvane al-maṯāni ili zato što se u njima ponavljaju opomene, pouke i kazivanja, ili zato što se češće ponavljaju u učenju. 

Jedna od ključnih poruka sure El-Aḥzāb jeste odgoj vjernika u potpunoj pokornosti Allahu i u svjesnom prihvatanju autoriteta Vjerovjesnika, a.s. (33:36) U istoj suri istaknuta je njegova uzoritost kao i njegova poslanička zadaća da bude svjedok, donosilac radosnih vijesti i opomena (33:45–46). Sura također pojašnjava njegov položaj među vjernicima, bilo da je riječ o njegovoj časnoj čeljadi i bližoj porodici (ehlu’l-bejt), bilo o odnosu zajednice prema njemu u trenucima blagostanja ili u danima iskušenja. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme savezničkog (el-aḥzāb) opsjedanja Medine, kada su srca vjernika bila ozbiljno iskušana. 

Ajet 33:35 njedri jedan od najljepših primjera kur’anske preciznosti i sveobuhvatnosti u definiranju idealne muslimanske ličnosti i nudi najbolji nacrt za izgradnju cjelovitog karaktera vjernika i vjernice, postavljen u savršenom balansu između unutrašnjeg uvjerenja i vanjskog djelovanja. Ovaj veličanstveni ajet objavljen je kao izravan Božanski odgovor na upit žena upućen Muhammedu, a.s.: “Zašto se mi ne spominjemo u Kur’anu kao što se spominju muškarci?” Bjelodano je kakav odgovor Kur’an nudi i koju poruku šalje kroz ovaj ajet u kojem se deset puta simetrično ponavljaju oba roda u vedrom, ohrabrujućem i optimističnom tonu, uz obznanu da je, doista, za sve njih, i muškarce i žene, i muslimane i muslimanke, i vjernike i vjernice, Allah Svevišnji pripremio oprost i veliku nagradu. Za razliku od predislamskog perioda u kojem su žene često spominjanje u kontekstu srama, manje vrijednosti i nipodaštavanja, ovdje se, sasvim očito, naglašava njihovo dostojanstvo i uvode se u sferu najuzvišenijih moralnih vrlina. Katade je kazao: „Ovaj ajet je prva objava koja je spuštena specifično u pogledu žena i u kojoj su one spomenute isključivo po dobru.“ Drugim riječima, Katade nastoji prenijeti poentu da je na duhovnu čežnju i konkretan upit jedne ili grupe žena trajni odgovor dala – Objava!

U ovom džuzu kao jedno od središnjih pitanja pojavljuje se emānet (33:72). U svome poznatom tefsiru Ar-Rāzī ovom ajetu posvećuje opširno i slojevito tumačenje. Prema najpoznatijem mišljenju koje navodi, emānet označava teklīf – skup Božijih naredbi i zabrana povjerenih čovjeku. Njegova posebnost ogleda se u tome što podrazumijeva obaveze koje često stoje nasuprot čovjekovim prohtjevima i zahtijevaju svjesno savladavanje nagona i ustrajnost u pokornosti. On također ukazuje da su čovjekova osjetila i udovi – oči, uši, jezik, ruke i noge – emānet koji se mora čuvati od zabranjenog, jer će za njih čovjek biti pitan. Razmatrajući zašto je baš čovjek prihvatio emānet koji su nebesa, Zemlja i planine odbili, Ar-Rāzī navodi da su, svjesni težine obaveze, ustuknuli pred njenim teretom. Čovjek je, naprotiv, imao na umu Gospodara Koji emānet daje. Vjerovao je da mu Onaj Koji je Sveznajući i Svemoćni ne bi povjerio ono čemu nije dorastao i da mu neće uskratiti Svoju pomoć u njegovom nošenju. Budući da emānet podrazumijeva napor i iskušenje, on je ujedno i osnova pohvale i nagrade. U tome Ar-Rāzī vidi mogućnost čovjekovog uzdizanja iznad drugih stvorenja, ali samo pod uvjetom da emānet nosi odgovorno i ustrajno.

Pomno razmatrajući ajete 34:10–13, uočavamo da su darovi dati Davudu i Sulejmanu, a.s., – omekšano gvožđe, potčinjeni vjetar i druga sredstva moći – predstavljeni kao Božanska milost (faḍl), ali i kao emānet. Ajet “Radite, o porodico Davudova, i budite zahvalni” (34:13) jasno povezuje dar s odgovornošću i zahvalnošću. U sjeni kur’anskih poruka, svaki civilizacijski iskorak i oblik ljudske moći, pa i savremena tehnološka dostignuća, mogu se posmatrati i razumjeti kao ispit odnosa prema darovanom. Napredak treba biti usmjeren na osiguranje općeg dobra, blagostanja, sigurnosti i društvene solidarnosti. Svaki tehnološki iskorak treba se čitati i razumijevati kao neposredan ispit emāneta i prava prilika za iskreno iskazivanje zahvalnosti Stvoritelju kroz odgovorno djelovanje. Tek tada ljudsko djelovanje, donoseći korist svim stvorenjima i uvažavajući vlastita ograničenja i prava drugih, postaje dio sveopćeg slavljenja Stvoritelja. Civilizacijska postignuća i napredak mogu poslužiti i kao kameni biljezi opomene o krhkosti ljudske moći. Davudu, a.s., učinjeno je gvožđe mehkim da pravi široke pancire i da ih čestito plete. Pred njega je, nema sumnje, izručen zahtjev da se podareni resurs ima obrađivati i koristiti s punom sviješću o svrsi, težeći preciznosti i izvanrednosti izrade. Kur’anski primjeri nude mjerilo: napredak bez svrhe, zahvalnosti i odgovornosti ne uzdiže čovjeka, nego razotkriva njegovu oholost zaslijepljenu blještavilom dostignuća.

Kazivanje o stanovnicima Sabe, „divnom kraju“ u dolini s vrtovima na desnoj i lijevoj strani, čistog zraka i obilnih plodova, kojima je poručeno da imaju Gospodara Koji mnogo prašta, pokazuje da ni blagostanje ni upozorenja nisu bili dovoljni da ih upute na razborito ponašanje. Ni trinaest poslanika, kako navode klasični komentatori Kur’ana, nisu im bili dovoljni kao opomena da ne zloupotrijebe i ne iznevjere emānet blagodati.

Impozantnu branu, pomoću koje su kontrolisali obilne vode i natapali vrtove, provalio je štakor, nakon čega je bujica uništila sve pred sobom! Ajet 34:18 pruža uvid u ono što bismo danas nazvali razvijenom infrastrukturnom, sigurnosnom i ekonomskom mrežom. Između Sabe i Šama bila su izgrađena povezana naselja kojima je određena “potrebna udaljenost”. Putovanje tim lancem naselja bilo je sigurno i noću i danju. Time je sigurnost dovedena na visok nivo, što je temeljni preduvjet civilizacijskog uspona. Međutim, nakon dugotrajnog blagostanja, stanovnici Sabe su postali obijesni. Smatrali su da će produženim trgovačkim rutama i otežanim putovanjima uticati na cijene robe i tržište. Imućniji među njima vidjeli su priliku da potvrde svoju nadmoć nad siromasima, jer su samo oni s jahaćim životinjama i obilnom poputbinom mogli prelaziti velike razdaljine kroz pustinju. Svjesni da nastoje bliska i povezana naselja zamijeniti pustarama i bespućima, zasićeni sigurnošću i blagodatima, naviknuti na blagostanje koje su počeli podrazumijevati, dadoše prednost onome što je gore nad onim što je bolje. 

Ajet 35:34 poručuje da su istinski vjernici na ovome svijetu bili preokupirani brigom za ahiret. Hasan el-Basri je rekao: “Tako mi Allaha, oni su na dunjaluku podnosili veliku tugu.” Pojasnio je da ih nije žalostilo ono što žalosti druge ljude, već strah od džehennemske vatre. Zato na ahiretu više neće biti opterećeni tugom niti zatrpani brigama koje su nosili na dunjaluku.

Jedna od najsnažnijih poruka o pripremi za smrt nalazi se u suri Fāṭir (35:37), gdje se navodi prijekor onima u patnji: „A zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebalo da razmisli imao vremena da razmisli?“ (35:37). Prosječan ljudski životni vijek je dovoljan prostor za razborito razmišljanje i spoznaju Istine prije nego što nastupi smrtni čas i polaganje računa. I sijede vlasi su opomena prolaznosti i zadah smrti! Odgađanje činjenja dobrih djela je vješta obmana koja se hrani lažnom nadom i nemarnošću. Priprema za smrt podrazumijeva svijest o tome da čovjek iza sebe ostavlja tragove koji nastavljaju živjeti (36:12). Čak i najmoćniji vladari, poput Sulejmana, a.s., umiru na način koji pokazuje ljudsku nemoć. Za smrt se najbolje priprema onaj koji „trguje trgovinom koja neće propasti“, ulažući svoj imetak i vrijeme u namaz i udjeljivanje, svjestan da mu niko drugi, pa ni najbliži rođak, neće moći ponijeti ni djelić tereta (35:18).I na koncu, XXII džuz polahko uvire u uvodne ajete sure Jā-Sīn. Kako je to uobičajeno u surama na čijim počecima (fawātiḥ as-suwar) nalazimo “slova koja se cjelovito izgovaraju”, “tajanstvena slova” ili “isprekidana slova”, fokus se usmjerava na sami Kur’an, osnažen Božanskom zakletvom „Kur’anom mudrim“ (36:2). Ta neposredna poveznica, kroz kategoričku potvrdu poslanstva Muhammeda, a.s. (36:3), jasan je putokaz da je Kur’an neporeciv dokaz istinitosti poslanstva Muhammeda, a.s., koji nepokolebljivo hodi Pravim putem.¹Izvor: Mensur Kerla, “Bosanska mukabela: XXII DŽUZ – El-Aḥzāb (31 – 54.), Sebe’ (1 – 54.), Fāṭir (1 – 45.) i Jā-Sīn (1 – 27.)”, IIN Preporod, broj 1303/5, godina LVI, 1. mart 2026./11. ramazan 1447., str. 34.

Bilješke

• 1
  Izvor: Mensur Kerla, “Bosanska mukabela: XXII DŽUZ – El-Aḥzāb (31 – 54.), Sebe’ (1 – 54.), Fāṭir (1 – 45.) i Jā-Sīn (1 – 27.)”, IIN Preporod, broj 1303/5, godina LVI, 1. mart 2026./11. ramazan 1447., str. 34. ↩︎