Mudrost i hrabrost govora: Svjedočanstvo istine pred licem tiranije

MUKABELA S VELIKANIMA: XXIV DŽUZ
(IBN ʿAṬIYYA: Al-Muḥarrar al-wağīz fī tafsīr al-Kitāb al-ʿazīz, AL-QURṬUBĪ: Al-Ğāmiʿ li aḥkām al-Qur’ān i IBN ĞUZAYY: At-Tashīl li ʿulūm at-Tanzīl)

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: “Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. (40:28) 

U trenucima kada se čini da je istina nemoćna pred silom, posebnu težinu dobija mudrost onih koji znaju kako i kada (pro)govoriti. Kur’an nam donosi posebno dirljivu priču o čovjeku koji je svojim govorom pokazao kako se može biti i mudar i hrabar, i oprezan i odlučan. Na dvoru faraona, u presudnim trenucima kada se propituju opcije i donose značajne odluke, jedan čovjek je izgovorio riječi koje će ostati trajno zabilježene. Bio je to vjernik iz faraonove porodice koji nije negirao Mūsāovo, a.s., poslanstvo, već je vješto oblikovao svoj govor kao pretpostavku, gradeći snažan argument protiv svoga naroda. Izbjegavajući otvoreno pokazivanje naklonosti prema Mūsāu, a.s., mudro je iskoristio svoju poziciju i poseban trenutak da faraonu i njegovoj sviti uputi savjet – i to na mjestu gdje pripadnici Mūsāovog, a.s., naroda nisu mogli ni biti prisutni, a kamoli podići glas! Svjestan da time rizikuje svoj položaj, ugled i sam život, on je ipak progovorio. A kada je shvatio da faraon namjerava ubiti Mūsāa, a.s., nepokolebljivo je stao u njegovu odbranu. Iz njega je tada provrla iskrena i veličanstvena riječ istine, riječ kojom je podržao pravdu u trenutku kada je šutnja značila pristajanje na nepravdu, a govor mogao značiti vlastitu propast.

Ibn ʿAṭiyya ističe da je Allah, dž.š., na ovome mjestu u Kur’anu pohvalio jednog čovjeka, vjernika iz porodice faraonove, koji je skrivao svoje vjerovanje, čime je njegov spomen ovjekovječio u Svojoj Knjizi i trajno ga zabilježio zbog riječi koje je izgovorio na jednom nevjerničkom skupu. Ibn ʿAṭiyya se pita: “A gdje je tek on u poređenju s ʿUmerom ibn al-Ḫaṭṭābom, r.a., koji je isukao svoju sablju u Mekki i (javno) rekao: ‘Tako mi Allaha, od danas više neću tajno obožavati Allaha!’” (Al-Muḥarrar al-wağīz fī tafsīr al-Kitāb al-ʿazīz, 1634)

Al-Qurṭubī daje bliže detalje o ovome čovjeku i navodi da se radi o istoj osobi koja upozorila Mūsāa, a.s., da faraon i glavešine njegove planiraju njegovo ubistvo: I jedan čovjek s kraja grada dotrča: “O Musa” – reče – “glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.” (28:20) Al-Qurṭubijevo tumačenje naglašava da ovaj vjernik nije sumnjao u istinitost poslanstva Mūsāa, a.s., već je koristio stil pažljivog ubjeđivanja kako bi smanjio neprijateljstvo i omogućio da se njegove riječi pažljivo razmotre. Cilj je, dakle, bio izbjeći direktnu osudu i omogućiti faraonu, glavešinama i narodu općenito da samostalno dođu do ispravnog zaključka. (Al-Ğāmiʿ li aḥkām al-Qur’ān, 18/348 – 349)

Ibn Ğuzayy zapaža da je čovjek o kojem je ovdje riječ faraonu i njegovoj sviti rekao da će ih stići “(barem) nešto”, a ne sve od onoga čime im se prijetilo, mada će ih pogoditi sve, jer je htio da u svome obraćanju prema njima bude ljubazan i izbjegne vidljivu pristrasnost prema Mūsāu, a.s., te kako bi faraonu i njegovim velikašima pružio savjet, uz nadu da će se odazvati istini. (At-Tashīl li ʿulūm at-Tanzīl, 3/783)

Izvor: islam.ba