Očinski savjeti o plemenitom držanju: Ustrajnost, strpljenje i umjerenost u riječima i djelima

MUKABELA S VELIKANIMA: XXI DŽUZ
(AṬ-ṬABARĪ: Ǧāmiʿ al-bayān ʿan taʾwīl āy al-Qurʾān i IBN KAṮĪR: Tafsīr al-Qur’an al-ʿaẓīm)

O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca! (31:17 – 19) 

Mudri Lukmān je, savjetujući i opominjući sina, uputio posebne i snažne poruke, a jedna od njih je da se namaz obavlja i brižno čuva, a uz namaz je, kao neraskidivu vezu, naglasio posebnu “dužnost” – činjenje dobrih djela i odvraćanje od hrđavih, loših. U svemu što čovjeka zadesi, strpljivost je neizostavna vrlina i dužnost koju svaki vjernik mora njegovati, jer ona je osnovni preduvjet za postizanje Allahovog zadovoljstva i uspjeha na oba svijeta. At-Ṭabarī je, tumačeći riječi Svevišnjeg “i strpljivo podnosi ono što te zadesi…”, vidio nagovještaj da će osoba koja poziva na činjenje dobrih djela i odvraća(nje) od hrđavih, loših, neminovno biti izložena uvredama i suočena sa poteškoćama, ali to nikako ne smije i ne treba da bude razlog odustajanja od plemenitog cilja i uzvišene misije pozivanja na dobro, jer upravo u toj ustrajnosti i nepokolebljivosti leži suština strpljivosti koju je Allah učinio temeljnom odlikom vjernika. (Ǧāmiʿ al-bayān ʿan taʾwīl āy al-Qurʾān, 18/558) 

Slično tome, Ibn Kaṯīr ističe da onaj koji poziva Allahu treba biti ustrajan i osiguran dodatnim zalihama strpljenja zbog neprijatnosti s kojima će se suočiti. Tumačeći riječi Svevišnjeg “…dužnost je tako postupiti”, Ibn Kaṯīr je kazao da strpljivost na ljudska maltretiranja spada u stvari koje zahtijevaju odlučnost i postojanost koje Allah daruje ljudima. Nakon što je pojasnio značaj strpljivosti kao Božijeg dara koji omogućava postojanost u iskušenjima, Ibn Kaṯīr posebnu pažnju posvećuje preciznoj jezičkoj analizi pojma koji opisuje jednu od najvidljivijih manifestacija oholosti. Riječ ṣaʿar u osnovi znači “bolest u vratovima deva od koje se uvijaju vratovi”. S time je upoređen oholi čovjek koji okreće svoje lice od ljudi u vrijeme dok im govori ili dok mu govore omalovažavajući ih i sebe uznoseći nad njima, što Allah, dž.š., zaista, zabranjuje. (Tafsīr al-Qur’ān al-ʿaẓīm, 6/303) Ovakvo razumijevanje oholosti potvrđeno je i u hadisu u kojem Muhammed, a.s., kaže da je oholost nijekanje istine i potcjenjivanje ljudi. Allah Svevišnji ne voli bahato gordog, hvalisavog, nadmenog! Visoki ton i grubost u govoru povezuje se s unutarnjom nesigurnošću onoga koji govori, sugerirajući da smirenost i odmjerenost u izražavanju nisu samo pitanje lijepog odgoja, već i pokazatelj čvrstine uvjerenja i samopouzdanja. Pouka se može uzeti iz svega, pa čak i iz “revanja magarca”, poručuju nam savjeti Mudrog Lukmāna.

Izvor: islam.ba