Prikaz knjige "Bašče ahlaka dobročinitelja" — Prikaz knjige

U amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese održana je promocija knjige “Bašče ahlaka dobročinitelja”, šejha Ahmeda b. Muhammeda Abdullaha, muftije Dagestana. Promocija je upriličena u okviru tribine “Susreti sa…”, koju organizira Udruženje učenika Gazi Husrev-begove medrese. U nastavku možete pročitati prikaz spomenute knjige.

Poštovani prisutni, esselamu alejkum.

Prije svega, dozvolite mi da izrazim duboku zahvalnost što sam pozvan da budem jedan od promotora ove vrijedne knjige. Uvjeren sam da na ovom mjestu treba biti neko daleko sposobniji, elokventniji i stručniji, ali vaša velikodušnost, kao i povjerenje direktora Medrese mr. Dževada Pleha u moje skromne mogućnosti, čije vam selame prenosim, doveli su me danas ovdje. Ovo je, za mene, iskustvo koje izaziva poniznost i čast, posebno jer sam u društvu cijenjenih osoba, naših alima, naravno mislim na prof. dr. Džemaludina Latića i dr. Mustafu Prljaču, ali i na naše posebne i drage musafire i prijatelje, Mahmuda Dumalaeva, muderrisa Islamskog univerziteta Mahačkala (Dagestan), kao i Muhammeda Iman-Alijeva, izaslanika uvaženog muftije Dagestana. Svima želim dobrodošlicu u Gazi Husrev-begovu medresu na promociju knjige رياض أخلاق الصالحين “Bašče ahlaka dobročinitelja” autora šejha Abdulaeva Ahmeda b. Muhammeda Abdullaha, direktora Dagestanske vjerske službe, muftije Dagestana i šejha nakšibendijskog i šazilijskog tarikata u Dagestanu.

Rahmetli akademik Dževad Karahasan je jednom prilikom rekao: “Knjigama čovjek treba samo da ih napiše, one žive svoje živote… Nakon što autor stavi tačku iza završne rečenice, knjiga se odvaja od njega i kreće svojim putem – trpi svoju sudbinu i živi svoj život, često bez neke vidljive veze sa čovjekom koji ju je napisao i njegovom sudbinom.”

Ne znam da li je šejh Ahmed b. Muhammed Abdullah, muftija Dagestana, mogao i naslutiti da će njegovo djelo biti prevedeno i na bosanski jezik i da će ovu knjigu, iz njenog prvotnog žilišta, u novu plodnu zemlju, svojim umijećem i prevodom, prenijeti i presaditi prof. dr. Džemaludin Latić. Danas se korijeni ove knjige zagrču plodnom bosanskom zemljom i napajaju njenom čistom i blagotvornom vodom, ovdje u okrilju vakufa Gazi Husrev-bega.

“Stjecište dobrih, dom savršenih ljudi”, kako se o Medresi kazuje u hronostihu ispisanom iznad ulaza u Kuršumliju, otkriva nam inspirativnu vizionarsku misao i ulogu koju je utemeljitelj Gazi Husrev-beg, najveći i najznačajniji bosanskohercegovački vakif, namijenio ovoj odgojno-obrazovnoj ustanovi. Teško je zamisliti da je Gazi Husrev-beg hladnog zimskog dana 8. januara 1537. godine/26. redžeba 943. h.g. mogao i naslutiti da proplamsaji ove plemenite ideje neće biti povijeni dahom društveno-političkih okolnosti i izazovnog povijesnog hoda Medrese. Istina, on je sve učinio da je zaštiti, osnaži i omogući joj razvoj. Vakifove riječi, suhim žigom utisnute u vakufnamu prije gotovo pet stoljeća, danas nam govore univerzalnim jezikom (samo)održivosti i odgovornosti. One nas podsjećaju da vrijednosti koje smo naslijedili trebamo prenijeti i predati budućim generacijama. Medresa stoljećima uz sebe ima plejadu uzornih ljudi koji su značajan dio svog života posvetili razbuđivanju svijesti o kreposnom životu, univerzalnim vrijednostima i vrlinama.

Prateći obrazovne trendove, Medresa integriše savremene nastavne metode, istovremeno njegujući identitet i vrijednosti koji učenike usmjeravaju ka moralnoj i intelektualnoj izvrsnosti. Ponekad čujemo nesnosnu i zaglušujuću buku koja nastoji nadjačati sve ono što je lijepo, kreposno, moralno i normalno. Medresa u svom djelovanju ljudskom (sa)znanju uporno i neumorno nastoji (pri)dodati ćudorednu razbuđenost i moralnu odgovornost. U svojoj vakufnami Gazi Husrev-beg od muderrisa (glavnog profesora) traži da bude “učen, vrijedan/krepostan, savršen”. I ovdje je vidljivo da se kao uvjet postavlja objedinjavanje učenosti, s jedne, i odgoja, vrline i kreposti, s druge strane. Nadalje, on naglašava da će u Medresi boraviti “daroviti, a ne nevaljali, loši učenici”. Ove dvije smjernice trajno su fiksirale ahlak u odgojno-obrazovni program medrese. Danas se Ahlak, kao nastavni predmet koji se prevodi kao “Teologija morala”, izučava u I i II razredu Medrese, ali se, kao praktična, živa ili primijenjena etika ili, još preciznije – kao primijenjena religija i živa vjera – uči, naučava, primjenjuje, živi i kod učenika dotjeruje i nadograđuje svakodnevno kroz odgojni rad, vannastavne aktivnosti, domski život, zapravo kroz cjelodnevni boravak u Medresi. Upravo ovdje knjiga رياض أخلاق الصالحين “Bašče ahlaka dobročinitelja” muftije Dagestana, u koju je utkao svoje znanje, intelektualnu snagu i duhovni autoritet, može imati svoju teoretsku razradu i praktičnu primjenu. Sve teme koje se pomaljaju na stranicama spomenute knjige jesu žive lekcije učenicima medrese, a spomenut ću ih, redoslijedom kojim nam ih je predočio autor:

PRVO POGLAVLJE: Nefs i njegova povezanost sa čovjekovim ahlakom

Šta je i kakav je nefs
Čišćenje nefsa
Teoba (pokajanje)

DRUGO POGLAVLJE: Pokuđeni ahlak

Zavidnost i mržnja
Kibur (oholost)
Ljubav prema džahu (uznošenju sebe iznad drugih ljudi)
Porijeklo srdžbe
GIbet (tračanje) i nemimet (ogovaranje)
Žudnja za dunjalukom

DRUGO POGLAVLJE: Pohvalni ahlak

‘Ubudijjet (pobožnost, ibadet)
Rizaluk (zadovoljstvo), teslim (predanost) i tefvid (povjeravanje)
Stid

Slijede ostala poglavlja i teme:

Lijep ahlak
Zuhd na dunjaluku
Iskrenost (sidq)
Sabur i suzdržavanje od udovoljavanja nefsu
Strah i nada
Rahmet (milost)
El-Gajre (ljubomora)
Al-Ithar (nesebičnost), el-kerem (velikodušnost, ićram), i el-džud (darežljivost, džometluk)
Futuvvet (muževnost, junaštvo) i muru’et (hrabrost)
Hurijjet (sloboda)
Mehabbet (ljubav među ljudima)
Ihlas (iskrenost)
ispunjavanje potreba ljudi i čuvanje njihova hurmeta (časti)
el-ver’ (suzdržanost čak i od sitnih sumnjivih stvari / savjesnost / čednost)
povlačenje od ljudi,
et-tevadu’ (poniznost) i el-hušu’ (skrušenost)
en-nasihat (savjetovanje)
rukovanje pri pozdravu
poštivanje roditelja
huzn (tuga)
el-džu’ (gladovanje)
el-istiqamet (postojanost, upornost)
el-mudarat (život u miru i slozi, ljubaznosti)
el-’adl (pravda)
ljubav i mržnja radi Allaha, dž.š.,
el-qana’a (zadovoljstvo, sreća)
es-samt (šutnja)
el-humul (nenametljivost, nepoznatost)
zijaret braći radi Allahova, dž.š., rizaluka
eš-šukr (šućuranje Allahu, dž.š., zahvalnost)
el-emru bi’l-ma’rufi ve’n-nehju ‘ani’l-munkeri (podsticanje na dobro, a odvraćanje od zla)
et-taqva (takvaluk, bogobojaznost)
tevekkul (oslanjanje na Allaha, dž.š.)
husnu’z-zann (lijepo mišljenje) o Allahu, dž.š.
sabur kada te žena ezijjeti.

U kur’anskoj suri El-Kalem za Muhammeda, a.s., Uzvišeni Allah kaže:

وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ ‏

“…jer ti si, zaista, najljepše ćudi” (El-Qalem, 68.)

Ovaj ajet je najviša pohvala koja je ikada izgovorena, kaže Nūruddīn ‘Itr. Jedan od primarnih ciljeva svog poslanstva Muhammed, a.s., izrazio je svojim poznatim hadisom: “Poslan sam da upotpunim lijep moral, ahlak!” On, a.s., je usvetun hasenetun, tj. „divni uzor“, i kao da se tim riječima sabiru i sažimaju svi njegovi ljudski, moralni ili duhovni kvaliteti. Riječ usvetun prevodimo kao uzor ili, pak, terminologijom savremene pedagogije kazano – „model identifikacije“. Kada je Muhammed, s.a.v.s, slao Mu’aza ibn Džebela za namjesnika Jemena, rekao mu je, između ostalog, i ovo: „Usavrši svoj karakter u ophođenju s ljudima!’’

Ibn Džuzejj je u svome komentaru navedenog ajeta kazao:

“A ti si, zaista, na visokom stepenu morala!” – Ovo je pohvala ćudi, naravi i morala Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Aiša, r.a., je rekla: „Moral Allahovog Poslanika, s.a.v.s., je bio Kur’an!“ Time je mislila na to da je bio odgojen po pravilima lijepog ponašanja koja su naznačena u Kur’anu te da je slijedio kur’anske zapovijedi. Ibn ‘Abbas je rekao da moral (lijepi ahlak) čine vjera i Šerijat, a to je, zaista, vrhunac ahlaka. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je objedinio svaku vrlinu i postigao je svako plemenito svojstvo. U to se, između ostalog, ubraja: časno porijeklo, izrazita inteligencija, snažan stid, revnost u ibadetima, darežljivost, istinoljubivost, hrabrost, strpljivost, zahvalnost, umjerenost, suzdržljivost spram dunjaluka, poniznost, pravičnost, opraštanje, suzbijanje srdžbe, spajanje rodbinskih veza, lijepo ophođenje, rječitost, lijep tjelesni izgled, itd., a o čemu nam govore knjige iz njegovog životopisa. Alejhisselam je rekao: „Poslan sam da usavršim plemenite ćudi!“ Džunejd el-Bagdadi je rekao: „Rečeno je da je njegov moral visokog stepena jer nije imao druge ambicije osim Uzvišenog Allaha!“

Zamislimo svijet u kojem dominira lijepi ahlak ili “pohvalni ahlak”, kako se to pohvalne osobine nazivaju u knjizi o kojoj danas govorimo, i zamislimo svijet u kojem se svim silama u sebi borimo protiv pokuđenog ahlaka.

Kako govoriti o svim navedenim temama, ili kako čitati ovu knjigu, u vrijeme u kojem, kako to profesor Latić lijepo kaže u jednoj od svojih mnogobrojnih ilahija, “…ko noćni crni vihor, teške smutnje na vas lete”… Dr. Prljača se u uvodniku ili riječi urednika novog broja “Glasnika Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini” pita: “Situacija u svijetu pomalo nalikuje onoj predkur’anskoj, ali – neće biti nove objave. Na ljudima je da ožive već objavljenu istinu i potope nakupljene laži. I vrate životu spokoj i ponovo ožive nadu. Je li, dakle, došlo vrijeme za nešto takvo?!”

Kako govoriti o ovim temama, a tamo, ne tako daleko, ima onih koji, uživo pred očima čitavog dunjaluka, gube svoju grudu, svoj potok, svoje stablo, svoju bašču, svoj dio pustinje i kojima je, eto, ostao samo krvavi ugrušak zemljice što je na tabanima ili poderanoj obući nose. Njih, koji se pomiču od strehe do strehe, posmatraju neumorne oči bezdušnih letjelica kojima upravlja čovjek s dušom, a k’o bez nje, udaljen stotinama milja od plijena koji će pogoditi jednim blagim doticajem ekrana vrhom potpuno mirnog prsta koji neće zadrhtati zbog damara savjesti. A zar upravo ovaj njihov tmurni život nije obasjan i ozaren najljepšim dunjalučkim osmijehom, najiskrenijim elhamdulillahi koje izuste potljenjim dahom kojim se drže za ovaj svijet, i zar njihove ispružene svehle ruke i upale oči koje dižu put neba iščući komadić hljeba, ne nude pregršt nade nama koji smo u (samo)obmani, okruženi različitim civilizacijiskim, tehnološkim naprednim uređajima koji su, pored drugog, otupili naš osjećaj za pravdom, istinom… Vidimo li sebe u njihovim zjenama? Mislimo li da smo smrt preturili preko glave? Nekima od njih neće biti nikog da im nad glavom pobode kamen i smiri kosti preprane vremenom, razbacane eksplozivom. Možda njima, kad vreli pustinjski vjetar zapuše, mnoštvo džennetskih mirisa pohrli. I njima i nama, bez sumnje, život se skoro nevidljivo cijedi iz naših zemaljskih bića.

Moguće je da se nalazimo u svijetu prividne apsolutne slobode. Ona, ta apsolutna sloboda, neminovno vodi do apsolutnog ropstva. Čini nam se da smijemo sve, jer ne možemo ništa. Mislimo da imamo pravo izgovoriti i napisati što god želimo, ali možda je tako jer naše riječi nemaju nikakvu djelotvornost i ne znače ništa.

Druga dilema je da li se glas tihog prizemljenog pojedinca, njegovo uzorito ponašanje, u silnim paučinama društvene komunikacije, više uopće može čuti. Uvjeren sam, a tome nas i vjera uči, da jedan čovjek i jedno ljudsko djelo, mogu nabolje promijeniti tok historije. Možda se u ovom grotlu, u silnoj galami, u zulumu koji kuhlja na sve strane, jedino i može čuti samo onaj ko smjerno, tiho i lijepo govori i – još značajnije – pravedno, iskreno i ispravno djeluje. Ova knjiga nas podučava upravo tome. Ona opominje na čestitost i snažan osjećaj moralne odgovornosti i ispravnog djelovanja.

Danas čovjek pokušava biti lažni bog. I nije to karakteristika samo ovog vremena, tačnije – nije to karakteristika samo ovog sadašnjeg, savremenog čovjeka. Kada u jednom društvu iščezne osjećaj za vrijednosti, mjerila i kriterije, onda je sve naopako, a kad je sve naopako – dno je na vrhu. I danas se snažno naglašava opaka superiornost nekih pojedinaca, čitavih društava, zajednica i naroda. Mi smo živi svjedoci šta ovaj vještački izvor diskriminacije među ljudima proizvodi i do kakvih zločina dovodi.

Civilizacije i društva gravitiraju između reda i nereda, dobra i zla, pravde i nepravde, ispravnog i pogrešnog. Sama bit moralno-etičkog učenja može se svesti na učenje o dobru i zlu. To su osnovni etički pojmovi. Islam nas uči da su osnovni moralni principi, vrijednosti, kriteriji, mjerila, ili – općenito – moralni sadržaji – trajne, nepromjenjive kategorije čiji je izvor Stvoritelj i Gospodar svjetova, Svevišnji Allah. Dakle, u islamskoj etici, dobro je ono što je Bog odredio kao dobro, a za verifikaciju moralnog kvaliteta dobra od presudne važnosti je namjera. Motivi i okolnosti iz osnove mijenjaju značenje i posljedice djela.

Zbog toga ova knjiga treba biti čitana i izučavana u svjetlu nastojanja da život posmatramo kao etiku odgovornosti, dužnosti, pravednosti i umjerenosti, ali i knjigu koja govori o živoj i praktičnoj etici, ahlaku koji inspiriše, ali i ahlaku koji je djelotvoran, vidljiv, pa – i mjerljiv.

Najbolje što se jednoj knjizi može dogoditi jeste da je čitalac doživi kao pismo napisano njemu. Ova knjiga napisana je kao pismo svakome od nas. Ona je posebno relevantna za učenike medrese jer nudi sistematski pregled duhovne i moralne izgradnje. Etička učenja u njoj nisu predstavljena kao suhoparna pravila, već kao izravna posljedica ispravnog vjerovanja. Znanje i moral su prikazani kao dva temelja na kojima se gradi savršenstvo ljudske duše. Osim što vodi učenika kroz proces pročišćenja duše i prepoznavanja i iskorijenjivanja loših osobina, ova knjiga učenicima nudi konkretne smjernice za usvajanje moralne izvrsnosti.

Nije nepoznato da se u literaturi čija je svrha poticanje na pokornost i dobra djela ponekad navode predaje, izreke ili mišljenja pripisana Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., koje, premda prenose lijepe i korisne pouke, zahtijevaju stručnu hadisku verifikaciju (tahridž), pa bi naredna izdanja mogla sadržavati i pojašnjenje stepena vjerodostojnosti tih predanja i naracija radi zaokruživanja naučne cjelovitosti i potpune koristi za čitaoce.

Na kraju, ova knjiga može biti izvrsna dopuna medresanskom kurikulumu i literaturi koja ga prati, jer nadilazi puko učenje propisa i teorije, nastojeći kod čitaoca raspiriti iskrenu ljubav prema višem stepenu moralog dostignuća, moralnim radnjama motivisanim besprimjernom ljubavlju i dubokom osjećaju odanosti prema Allahu, dž.š. On nam, uistinu, poručuje:

إِنَّ اللَّهَ مَعَ الَّذِينَ اتَّقَوا وَّالَّذِينَ هُم مُّحْسِنُونَ

“Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine.” (En-Nahl, 128)

Prikaz knjige “Bašče ahlaka dobročinitelja”

Mensur