Kontrast dvije vojske: Primjer snage u blagosti i slabosti u sili

MUKABELA S VELIKANIMA: XX DŽUZ
(AZ-ZARKAŠĪ: Al-Burhān fi ʿulūm al-Qur’ān i AL-BAĠAWĪ: Ma‘ālim at-Tanzīl)

U suri An-Naml koja se rasprostire u XIX i XX džuzu Kur’ana Časnog, pomalja se jedno inspirativno i porukama bremenito kazivanje o Sulejmānu, a.s., i njegovoj vojsci: 

I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni, i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!” (27:17–18)  

Navedeni ajeti bili su predmet posebne prevoditeljske pažnje i komentatorskih napora. Az-Zarkašī ističe poseban vid obazrivosti i predostrožnosti Sulejmāna, a.s., i njegove moćne vojske koja “ni mrava ne bi zgazila”, a kamoli počinila nešto teže ili veće od toga, osim nenamjerno, da to i ne primjete. (Al-Burhān fi ʿulūm al-Qur’ān, 3/65) Ogromna sila koncentrisana u snažnoj i brojnoj vojsci Sulejmāna, a.s., nije bila destruktivna i nije bila usmjerena na sijanje nereda na Zemlji, jer snaga bez kontrole ništi, ruši i svijetom pronosi zlo. On je uspio pod jedan bajrak okupiti različita stvorenja i pored očiglednih razlika među njima, mnogobrojnosti, raznolikih staništa i mjesta iz kojih su dolazili. Svi oni moraju slijediti jednog vođu i pratiti njegov tempo i zapovijedi. Ovaj rječiti i razboriti mrav, koji doziva, opominje, upozorava, imenuje, naređuje, usmjerava, precizira i aludira, zabrinut je za zajednicu i svojim primjerom pokazuje kako i naizgled jedno od najmanjih Božijih stvorenja može biti primjer brižnosti i brige za opće dobro. On nas podučava da i na najbezazleniji nagovještaj opasnosti koja se nadvija nad zajednicom svaki pojedinac ima obavezu djelovati i opominjati. Sulejmānov, a.s., glasni (o)smijeh mora da je u sebi krio zadovoljstvo i zahvalnost na blagodatima Božijim, impozantnoj i silovitoj vojsci, ali i ovim sićušnim bićem koje je, naizgled beznačajno i nemoćno, poslalo pohvalu Sulejmānu, a.s, njegovoj vojsci uz snažnu i dojmljujuću poruku svim ljudima u svim vremenima. Na drugoj strani, u suri Al-Qaṣas koja u mushafskom rasporedu hronološki slijedi suru An-Naml, pronalazimo opise strašne i nemilosrdne vojske faraona i njegovog terora koji je provodio na Zemlji: 

A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji i mislili su da Nam neće biti vraćeni, pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici! A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru – a na Sudnjem danu niko im neće pomoći – i popratismo ih prokletstvom na ovome svijetu, a na onome svijetu biće od svakog dobra udaljeni. (28:39–42) 

Pored očiglednog nasilja i strašnog zločina koji su počinili, faraon i vojske njegove najprije se izdvajaju po tome što su se uzoholili, uzdigli i bez ikakvog osnova i prava ponijeli na Zemlji i što su, smatrajući da neće biti vraćeni Allahu Svevišnjem, zanemarili odgovornost za svoja (zlo)djela. On i vojnici njegovi mučili su, progonili i ubijali potomke Isrā’īlove, ni krive ni dužne. Faraonova oholost je posijana u vlastitoj tvrdnji da je božanstvo i u njegovom upornom poricanju Allaha Svevišnjeg. Faraonove vojske, naizgled moćne i snažne, ali iznutra prepune natruhlina i razjedinjenosti, sistematski protjeruju i ubiju jedan narod, istovremeno strahuju, prema Al-Baġawiju, od (samo) jednog čovjeka iz tog naroda – Musāa, a.s.! Nagovještaj da je njihova žila kucavica i propast u rukama jednog od potomaka Isrā’īlovih plijevio je put do njihove propasti. Poljuljanog samopouzdanja, srcā punih straha, bijesa i oholosti, uz pretjeranu opreznost koja ih je izjela i oslabila, faraon i njegove vojske nisu mogli izbjeći sudbinu i određenje. Na ovome svijetu, nastavlja Al-Baġawī, sustiglo ih je poniženje i kazna, a na onome svijetu bit će prokleti i od svakog dobra udaljeni. (Ma‘ālim at-Tanzīl, 6/209)

Izvor: islam.ba